STOPER


Prije nekoliko,nevažno koliko,vraćala sam se iz diska u svojoj tadašnjoj Ford fukari od auta.

Bila sam toliko pocugala da sam bila nakon svega spremna da vozikam auto.

I onako nedaleko od diska,možda nekih 500 metara vidim ja stopa lik na stanici.

(a taj čuveni disko(u kojem su stari Hipici iz 60-tih,70-tih pravili zasjedanja AVNOJA…lol…)je van grada totalno)

Onako koliko sam mogla na odsjaju ulične svjetiljke da vidim,

bio je neki lik sa dugom čupom.

 

Bio je neki Maj.

Prelijepa majska zora…

Tad sam imala običaj da odma zapalim pljugu čim sjednem u auto.

I tako profuram ja pored lika i pogledam u retrovizor,

a on ono očajno diže ruku nakon što ja profura pored njega.

Otvorim ja prozor,a meni do nosa dođe ona svejžina zore.

 

Na sledećoj mogućoj raskrsnici ja se okrenem.

Vratim se istim putem,kad nuto ja stanem pokraj tog lika.

Hajde reko upadaj.

Lik se izgubi dizući obje ruke,otrča do vrata suvozača i uđe u auto.

I dalje izgubljen,sjeda u auto i prvo što reče je bilo:

“Ovako nešto nisam doživio ni u Španiji“!

“Dobro jutro,nismo u Španiji,dokle ćeš”?

Onako sa osmjehom na licu reče da hoće samo do susjednog kvarta.

Hajde reko nije frka vozim tu pored pa tako da si ušparao vremena i love.

On sav sretan.

I tako smo mi krenuli u priču.

Nedaleko poslije toga stala sam na neki parking pored ulice.

 

To jutro sam se ismijala ko nikad u životu.

 

“Pa gdje si ti bio stranče večeras”?

Ma u kurcu i u istom disku ko i ja,koji je velik ko prkno,a nismo se čitavu noć zapazili.

Neznam dali je dim bio kriv ili alkohol ili dobra muzika.

I tako u par tih “minuta” jutarnjeg smijeha i zajebancije mi smo jedno drugom ispričali više od pola svojih života.

Moram reći da je lik izgledao ko mladi Robert Plant,ali nisam ni sekunde pomislila na ono našto sve ovo izgleda.

Bilo mi je naprosto nesvatljivo kako sam tek tako mogla da pokupim nekog stranca na ulici.

U čitavom tom smijehu i priči i sam mi reče da ustvari nije nikad tako nešto doživio.

Jednu tako hrabru ženu sigurno ne.

Imao je lud život iza sebe,bogate starce i odlazak u Španiju u koju je pobjegao od njih.

Živio je tamo neke 4 godine i dok mi je pričao o toj zemlji ja sam se oduševila.

Peace and Love,moja zemlja.

Nazad se vratio iz više razloga,jedan od njih je bio zato što su se njegovi starci htjeli da odreknu njega.I sad nebi da pričam o drugim razlozima,jer to nebi bilo fer od mene,

ali on kao on ostao mi je u lijepom sjećanju.

 

Došla sam kući to jutro oko 6.30(što nije bilo nikako tako planirano) i oko 8.00 sam bila na poslu.

Pazi sad.

Hajd mi sad reci da nepostoje slučajnosti.

Par dana nakon toga saznajem da je on ustvari najbolji jaran od jednog momka koji je lik od ženske koja je dobra sa mojom super dobrom jaranicom.

Da se nebi sad dizala u nebesa,al pričao je super lijepo o meni.

Hvala na svakoj lijepoj riječi o meni.

 

Poslije svega toga našli smo se još jednom što je završilo u malo većoj manjoj katastrofi.

Našli smo se nažalost u najgoroj rupi ovog grada gdje se nalaze samo ljudi koji su od zla oca i još gore matere,gdje fura samo žešći Ska,gdje ćeš naći bagre kakve na svijetu nema.

I tad mi on uz neko neznam koje pivo reče da sam predobra za ovaj svijet i da nisam trebala da se rodim kao insan već kao nešto veće.

Sva sreća da nisam bila autom to veče tu,jer inače nebi mogla u prvom jutarnjem prevozu kroz grad da osjetim kako mi rastu krila,jer bih inače našla prvo drvo ko i Marc Bolan.

Neznam ni danas dan dal su krila bila bijela ili crna.

Samo znam da se nismo nikad više sreli.

I znam da nisam ništa pogrešno uradila od tad.

 

Osim da sam postala neki orginale insan.

Ko onaj 501.

I osim da sam okrenula leđa onome što nisu podnosile mnoge oči.

A to su bili ljudi koji nisu vidjeli mnogo toga.

 

( a zašto tako velim,možda u nekom idućem broju koji bi mogao ovako da zvuči:

Možda nekad kad se ne budu više osuđivali bezkućnici i prosjaci kojih ima na svakom uglu,možda kad se ne bude više mrzio čovjek,jer je bio samo jedan obični džanki i ostao u tuđim očima samo jedan džanki kojem se ni po kojoj osnovi nedaje nova šansa da krene u novi život,možda kad maloljetnica ne bude više stajala na uglu ulice,možda nekad kad se sinu ne budu pokazivala oružja,možda nekad kad oba roditelja ne budu više alkoholičari,možda nekad kad ne bude više gladne djece,mozda kad se pedofilima stane u kraj…možda)

 

Možda na kvadrat,a možda i drmnem nekome nešto na kvadrat.

 

Možda nekad kad  čovjek shvati da je čovjek,a ne bezvrijedna futrola u ljudskom obliku!

 

Ti neko ko znaš da ništa ponijeti nećeš u zemlju osim sebe?

Ufati se za obraz i pričaj o tome kako osjetiš to nešto u ruci!

 

 

Nije ljudski mozak stvoren samo zato da misli kako mora da misli,stvoren je da misli.

Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

9 komentara

Komentariši