Nahrani kerove i nista ne diraj=masi nam masi sve dok je dan dug


Part I.

Sjecanje na Bonnie M.

 

 

Evo,nije bitno u trenutku sto postojim,ali kao prvo i nek se javno zna,

zelim da se izvinem velikanima na ovom blogu.

Onima koji su pismeni i ujedno gramaticki obrazovani ljudi.

Onima koji su slucajem okolnosti i slucajnosti refleksa kaziprsta desne ruke

kliknuli na moj blog.

 

Part II.

 

Ja sam bila pionir Titov.

Onom istom Titu kojem sam dala zakletvu ko i vi mnogi.

Ja sam bila ta zadnja generacija.

Ta zadnja generacija  koja je na magistrali  M-17 mahala JNA armiji koja je vozila tenkovima

prema Sarajevu tog Marta i Aprila 1992.

Nas cuva JNA.

Nece se nama desiti nista.

Ma nista ba osim rata zanesena djevojcice koja si vjesto na skolskim svojim sveskama pisala

“MAKE LOVE,NOT WAR”

19.Aprila.1992 ja sam sa starom i sestrama napustila Jugoslaviju.

Imala sam u Sebastijanki dvi kasete i dnevnik.

Toni Jankovic i Bijelo Dugme i dnevnik od 1991.

(kad sam pocela da ga pisem).

Jer ja hocu da se vratim kuci za dvije sedmice,

ma pusti ti* UBČ-BČU-UČB-ČUB  rat!

Zavrsit ce se on za mjesec.

Hoce,ko sto je obecanje ludom radovanje !

 

Part III.

 

Rodjena kao Jugoslovenka u Njemackoj,odrasla od sedme godine u Yu

do svoje cetrnaeste kad istu  napustam radi rata,

(Moram uz sve to jos reci da je moj otac otisao iz Juge odma kad je odsluzio JNA,

u Zagrebu neke 1970,

jer moj djed nije bio neki imucan covjek koji je jagnjetom na raznju  mogao da zaposli sina.)

Sto znaci nisam klasicna "izbjeglusa".

 

Dali su mi do znanja da nisam vise Jugoslovenka vec da imam

Bosanskohercegovacki pasos,pa sam jebala mater puno puta ambasadi itd.duga prica

da bi nakon svega uzela Njemacko drzavljanstvo koje imam vec vise od par godina.

Ja nisam nikad bila ni Jugoslovenka nit bilo sta drugo.

Ja nisam trebala nikad da se rodim.

(“ostavite me vi bjednici sto sebe nazivate ljudima,jer ja nisam trazila da budem rodjena”)

 

Part IV.

 

Zaista neznam sta se desava.

 

Part V.

 

I sad se svi meni cude sto sam nepismena i sto tako pogresno pisem,

a ja samo od 32 godine svog zivota

provela nekih osam u svojoj zemlji i imala pravo u tih

 **“par” godina da ucim maternji jezik.

 

Part VI.

 

U zadnjih nekih 9 mjeseci zapazila sam jednu vrijednu stvar.

Konacno!

Pocela sam da analiziram vrijeme.

Kao radnik koji ustaje na posao u svaka doba dana i noci,

ja sam pocela da upoznajem tu rijec vrijeme.

Sta je vrijeme?

Vrijeme nije nista drugo nego nabacena  jedna cinjenica nama ljudima koja

se spretno mjesa nama u zivot.

Samo da se zna,ja sam vrijeme zapamtila kao takvo vec od svojih davnina,

ali nisam nikad do sad mjerila vrijeme.

Prva analiza je krenula iz gorcine.

“Jebo majku sta me zajebaje”glasilo je tad u mojoj glavi.

Nabavila sam sebi sat koji je tacan u sekundu.

 

Pravila sam analizu toga kako je kad ustajem u 6 i jednu minutu.

Pravila sam i analizu toga kako je kad ustajem u 6 i 02,i u 6 i 03.

I kako je to kad ustajem i u 6 i 12 itd.

Cak i u 6 i 30!

Ostalo je sve skoro isto.

П=3.14

Sve se vrti u krug.

Uvjek ista racunica.

Jebemo te u mozak,nja,nja,nja

 

Part VII.

 

Sve sto je ostalo isto ostalo je isto kao i ja sto sam ostala ista.

I u vezi toga zaista neznam sta se desava.

 

Part VIII.

I bas iz tog razloga nemam sta vise da pisem posto tacno znam da

ustvari niko vise nista nezna.

 

I kad bi mene pitali kako treba da zavrsi taj neki film u mojoj

glavi ja bi svima cistog obraza rekla da sve se ustvari postize slusanjem muzike!

Ps.imala sam peticu na svjedocanstvu i to uvjek u muzickom!

Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

3 komentara

Komentariši