Vecinom danju hodam pognute glave.
Gledam u plocnik zato sto ne zelim da zgazim mrava.
Mravi su tako interesantna stvorenja,kad imam vremena uzmem mrava na dlan priblizim ruku svom nosu i gledam kako se seta.
Uvjek je u nekoj brzini,ponekad stane i onda opet brzo nastavi dalje.
Ja nebi da zgazim mrava,jer imam postovanja prema njima.
Imam vise puta vise postovanja prema mravima nego prema nekim osobama.
Ima ljudi koji su bili nekad niko i nista.
Dokuce malo nekog sladjeg zivota i odjedan put pocnu da upiru prstom u ljude koji nisu trenutno niko i nista.Onakve ljude kakvi su i oni sami bili do nedavno.
Kako brzo zaboravljaju to je cudo jedno.
Mogla bi ta brzina da udje i u knjigu rekorda.
A meni je najmrze od svega kad neko takav pocne da meni soli pamet i misli da sam ja citav svoj zivot samo sisala vesla i da nisam nista drugo u zivotu radila nego samo to.
Mislim da je doslo vrijeme da opet uzmem mrava u ruke.
Pametnije mi je to nego razbijati glavu o tudjim prerasudama tj.o nekim stvarima koje nece shvatiti dok plucima disu tokom svog citavog zivota.
Al oke.
Nego,meni ova pjesma danas citav dan na pameti,htjela sam je objaviti na blogu prije neznam ti ni ja koliko vremena,ali nije mi se dalo.
Nek misli ko sta hoce,ali ja gotivim Ninu Hagen od prvog trenutka od kako sam cula za nju.
Ona je meni legendarna i to ce i ostati.
Ko i mravi
Za Ninu Hagen sam načuo. Uskoro ću i da je pustim. I procjenim, mozda i zavolim.
Mravi su kul. A svidja mi se to za ljude, ljude koji upiru prstom. Baš ih dosta znam. Ja to ne radim, i čini mi se da sam baš rijedak slučaj. Radi čega, uzdizanja sebe ?
Ima i drugih načina.