Stepenište ko stepenište,a mene je podsjetile na nešto.
Na istom takvom stepeništu sjedila sam sa svojim džankijem kojeg sam tad prvi put vidjela nakon ravnih 19 mjeseci.
Ja sam kulirala,Sunce nas je grijalo,on je imao skoro 25 kila manje.
Pušili smo Drinaš.
Gledala sam krišom u njegove modre šake.
Ruke su mu bile nemirne,stalno je tražio upaljač po džepovima.
Pogledao bi me ozbiljno pa bi se nasmješio i rekao bi”ti došla”
Brzim potezom bi popravio kačket na glavi,pa onda duksericu.
U nedalekoj daljini čuo se voz kako usporava brzinu ulazeći u grad.
Gledali smo goluba koji je doletio do nas i kljucao nešto po podu.
Gledali smo u tamnu rijeku Bosnu.
Spusio je limenku pive pored kutije Drine.
A slika te limenke i te Drine podsjetiše me na našu obalu mora i na njegov glas kako mi je sa stabla smokve nasmijan govorio”da vidiš jesu dobre smokve”…
Naišao je veliki oblak nebom i zaklonio je Sunce.
Radit ću na tome da se ubuduće manje podsjećam.
Sa Suncem 
Sa oblakom
Nedavno je bas Slovka spomenula kako se tako odjednom necega sjeti pa bi voljela da nije… moram priznati i sama sam takva… maloprije na Magnolijinom blogu neko spomenu nanu, mene srce lijepo zaboli 🙁 cini mi se sto sam starija umjesto da oguglam na neke stvari, sve ih teze podnosim… pozdrav…
Izgleda da svi imamo ta svoja stepenista. Ugodan vikend ti zelim SB 🙂
Ah Iskrena tako ti je to sa nama ljudima nikad nemozemo biti podpuno sretni…
SSIUM izgleda da je tako i hvala,bio je lijep vikend:)