„Lijep putić”

Provalila sam opet mislima u mladu duboku noć.

Čovjek najbolje razmišlja kad pola svijeta već spava.

A kad bi razmišljao dok čitav svijet spava znao bi da je nemoguće razmišljati…

Ili moguće?

Sve je relativno.

 

Hoću da ispričam jednu malu pričicu.

Ovdje postoji autobuska stanica koja se zove „lijep putić”

Sve bi to bilo dobro da ne nosi u sebi toliko ironije,jer…

Jer i sa desne i lijeve strane je groblje.

I odma je počelo da klikera moje neko ludo razmišljanje.

Da li je prvo tu postojala cesta,pa je onda nastalo groblje tu ili je prvo postojalo groblje pa onda ta cesta?

Ako je prvo postojalo groblje pa onda provučena cesta i ako je postojao taj neki čovjek koji je planirao kako će dati stanici ime on mora da je bio totalno lud!

(Ili je bio samo jedan čovjek sa crnim humorom)

A ako je prvo postojala cesta pa groblje došlo pride,onda to groblje ima totalni smisao za crni humor.

Hej ba halo…lijep putić???

A šta tek pomisliti ako je prije nekih 200 godina tu stvarno bio neki lijep putić za ovčare ili trgovce,pa je tek nekad poslije nalepljena cesta tu i niklo neko groblje?

Kako god,lijep je putić.

 

“Život je i suviše važan da bismo ga shvatili ozbiljno”  Oscar Wild

 

Nego,sjeti se ja sad opet nečega.

Tužnoga.

U tako malenom  mjestu u BiH  klepeću magistralom štikle starije od nje,a ona se daje svakome za pare.

Jednom sam pomenula na ovom blogu da poneka djeca ispadaju iz pičke na cestu.

I ne da je tužno,već ponekad lijep putić slijedi vrlo brzo pored ceste.

I ja se sad ujedo za jezik i sad znam gdje mi je problem nedostatku mog humora.

Imam sokolove oči koje vide sve,a takve oči većinom jesu tužne.

I skolove uši su ovu pjesmicu slušale davno…

 

“Božija djeco,i kad vas roditelji odbace,nije sreća u gvoždžu i papiru,ljubav je u vašem srcu i duši.Tu!Udari se jako u prsa!

Kad sopstvenu ljubav upoznate,sreća će biti na vašoj strani”

MysticaB.