Tako neprimjetno i tiho.
Svjetla bi se popalila i nebo bi se okitilo zvijezdama.
Mirisalo bi na noć,druženja i smijeh.
Danas nam nebi kiša dala da sjedimo na nekim tribinama.
Al nije to kiša koja pada sa neba.
Poneke kiše daju poseban osjećaj...
Vraćam se lagano u svoju realnost.
Ničega mi nije žao,ja grlim svoju samoću sa nadom da brzo će procuriti svi ovi naredni dani.
Teške su ove ovdje ulice,ovdje sve podsjeća na obaveze i noć pada dugo,dugo,dugo...
Ponekad podsjeti i na neka mučenja.
A u mom nosu još miriše smrdljiva Bosna,u mislima je još uvjek pogled sa mog prozora,
u duši je čemer i na jeziku okus pelina.
Rekla bih nešto gorko,al danas sam samo prosuta prašina na mom pisaćem stolu koja čeka da je obrišem,samo tek tako da mahnem mokrom krpom u ruci i razbucam poneka sjećanja.
Eh,ipak je teško tebe ne voljeti moja kućo stara.
