Ustala sam 28.Janura u 5.15.
Ne sto sam to zelila,vec sto sam morala.
Imala sam redu razgrtanja snijega.
Žiku snijega jebo njega…a drzim onu lopatu za razgrtanje i kontam u sebi kako skupiti što vise skalpova.
Ma nisam zla,bila je to šoala-moala,sta ce mi skalp neciji da mi smrdi pored mene? Ko da sam ja budala.Nisam.
I tako to sve prije nastupanja u nove radne akcije.
(ko nerazumije,prije šljake)
Ovaj dan je bio definitivno najduzi od svih dana u ovoj godini.
Prilikom voznje me okupise neke lijepe misli.
Razmisljala sam o stihovima poznatih pisaca dok sam slusala skriveno,po obicaju,muziku u lijevom uhu.
Kaže car odprilike ovako:”Svakome ću dati pravo da me prevari osim prijatelju” Meša Selimović
I onako dok mi snijeg onaj krupni pada bez prestanka u susret i dok one pahulje se viju u nebu i dok ih ja gledam sa oduševljenjem,razmišljam i znam da je Selimović bio i te kako u pravu kad je to rekao.
Eto,kao da nemamo dovoljno neprijatelja,pa zar moramo danas i prijatelja da se bojimo?
Miljama daleko,ja i moje misli,kao u Alisi i zemlji čudesa,ja>Alisa,stojim…
I svakome dajem pravo da ću ga prevariti.
Osim prijatelju.
Laku noć bloggeri gdje god da ste!
Znas, imas barem jednog a i ta brojka je ponekad veeeelika kada mnogo zahladi…
Nego kad smo kod snijega, ja uvijek pomislim na onaj snijeg za KOLACE, znas onaj sto su nane i tetke pravile… nekako su ti snjegovi naj ljepsi… oni sto se viljuskom odstranjuju… pozdrav 🙂
dje ti to zivis?
Ej ba – grlim samo ;o)
Sanjala sam te. 🙂