Ove moje dvije zelene prdahete landohane po čitav dan u vrućoj sobi,samo jedu i seru i baš je njih briga što Mađarska mora nema i što ja moram po najvećoj snježnoj mećavi 10 tona željeza da vucam od A do B!
Kočijaški posao je strašna zvijer.
Ko tako zarađuje svoju lovu poludi prije ili kasnije.
Nije taj posao za svakoga,a ja dobro živim stim,jer počela sam kao luda da ga radim.
Valjda naučena na to da mi je vazda glava u torbi.
Samo,jednu stvar ću da zažalim na svemu tome.
I to ako opružim svoje papke prije penzije.
Eh onda ću se baš imati kad kajati što ne odo rađe sa Hipicima i da živim od danas do sutra.
Da se krećem zemljama gdje Sunce uvjek sija,gdje ima mora i gdje se puše travice i gdje se povazdan govori PEACE.
Al hajd,što bi ono svijet reko:”Nikad nije kasno”.
Sve u svemu odpuhala me danas mećava,osjećala sam se ko na Aljaskoj i imam i sad smrznute ruke i noge.
Heh,baš kjul,dobro pari uz moje srce:D
I pošto je moje srce hladno odlučila sam danas u onoj huji da nabavim sebi cica macu.
Jako će mi biti drago kad se kući vratim i nađem perja na podu i jednu situ mačku.
Ha ja,kad ja ne mogu da landohanim,nemoraju vala ni one dvije prdahete.
Long live mačka.
Ps.odo sutra da pravim Mister Bjelića,sad mi je skroz puko-filim-
I sto je najgore od svega ja lazem:(
Jer…ja volim svoju Coco i Chanel,srcem i nedam ih nikome.
Ja njima svako jutro kad mijenjam hranu i vodu pjevam ko luda i to ovako:…drage moje Kloncice i Tonciceeeeeeeee:)
ti si malo badita:))
gledaj kloncice sto pozira :))