“Drag si mi cvijetu”

Kome je još stalo da čuje priču o tome kako je u sklopu jednog pokvarenog svijeta?

Nikom!

I zato ću vam sad pričati o tome kako izgleda onaj cvijet kojeg držimo u ruci.

Želim vam danas pričati o nama.

Taj cvijet je nevin.

Nije on kriv što ga ubrao neko ko mu kida laticu po laticu sa pitanjem “dal me voli ili ne”?

 

U ovo jutro jedan cvijet je ubrao neko ko se više ne pita ništa,već samo drži taj cvijet u ruci.

Vrti ga simpatično lijevo i desno između palca i kažiprsta,pravi mu grimase smiješne,jer želi da nasmije taj cvijet.

Cvijet samo ćutljivo posmatra i smješka se u neznanju.

Zatim osjeti i usne na sebi u znaku poljupca koji bi se mogao da protumači kao

volim te.

Osjeti i ples dok leprša u ruci.

A onda  ta ruka baci cvijet u rijeku sa mosta i reče mu “zbogom i budi mi sretan i slobodan”

Cvijet tiho i zadovoljno pade na površinu vode,razbijajući dosadu rijeke Bosne i dopusti da ga rječni tok nosi do mora.

Cvijet osjeti da je rijeka mutna i da se ubrzo uli i u drugu rijeku.

Cvijet je morao da podnese  puno toga.

Pokušale su i ribe da ga progutaju,ali virovi su ga u tom trenu odnijeli na drugu stranu.

Pokušale su i kiše da ga potope,ali cvijet se sakrio ispod granja rječnih topola.

Pokušalo je mnogo toga da ubije cvijet.

Jednog jutra cvijet se ulio u bezkrajno more.

Cvijet je mislio čitavo vrijeme na zemlju u kojoj je rastao i cvijet je mislio na ruku koja ga je ubrala.

Cvijet je razmišljao i razmišljao.

Negdje daleko su se nazirali oblaci poviš brda borovine uvijenog u blag miris trave Ive.

Pljusak kiše je padao i kupao je zelenu paprat.

Kupala je ta kiša još i poneki cvijet.

A jedan cvijet budio se iz zemlje:

“Onaj ko će vidjeti mene u svojim očima,znat će da ja nisam u sklopu jednog pokvarenog svijeta”.

•