Rekla sam sebi da više ne želim ničega da se sjećam,jer hoću samo da idem dalje.
Prošlost je nešto što je prošlo(sigurno se radi toga i zove tako).
Nešto što se nikad više neće vratiti,ali sjećanje je duboko urezano u moždanim vijugama negdje gore i ponekad je dovoljan jedan miris ili jedna riječ da bi se odvio opet onaj stari davno zamotani film.
I tako dok gledam u ovaj odmotani film uopšte neću da me bol pukne kao kad meteor pukne negdje u neku planetu i raznese jedan dobar dio nje.
Tako se osjećam snažno kao nikad do sad u životu.
Uspjela sam nakon dugo vremena da ružna ili lijepa sjećanja izazovu samo jedan mali osmijeh na mom licu.
Tako sam sretna da imam sva ova sjećanja kojih se naredalo dosta nizom svih ovih godina.
Svako sjećanje je kao jedan život…tako mi se učini na tren.
A kad bi to stvarno tako bilo ja bi imala punooo kutija u kojima čuvam svoje filmove.
Odoh sada da zamotam ovaj film i vratim ga na njegovo mjesto.
Lijepo ga je bilo vidjeti opet.
Nuto,kuž paučine i prašine na ostalim kutijama:)
Dugo nisam odmotavala neke filmove.
To mora da je znak da se stari.
Dobro rečeno – svako osjećanje kao jedan život,, i meni se tako čini…….da imam dva života nebih ih mogla skupiti na jedno mjesto:)))))!
Ucinilo mi se da je tako,a izgleda da se i drugima ponekad tako ucini:)
odlična pjesma a prošlost i odsustvo boli kad odvrtiš neki stari film je …izuzetno dobar znak ;o)
Ja sam uvjek mislila da se vise niko nesjeca ove grupe:)
A ovo drugo…hm…starim…al ostat ce srce mlado:)
ili da staris ili zaboravljas,,
ili barem pokusavas
Pa neka starim,ali necu pokusati da zaboravim neke stvari koje su bolile puno i koje su me naucile mnogo toga.
Isto tako necu moci zaboraviti lijepe stvari,jer one daju covjeku snagu da se bori i zivi dalje:)