Zamisli ti si ja,zamisli ja sam ti,otvaram oči i kažem odlazi…




Sjedila sam tu zamišljenog pogleda.

Sa desnog dlana bacala sam vatru na lijevi dlan.

Sa lijevog na desni.

Igrala se malo.

Gledala sam u mraku igru svjetlosti i vjerujem da su moje oči bile prepune stakla.

Ne vjerujem da je bilo od suza.

Ne sjećam se kad sam zadnji put plakala.

Mislim da su svjetlile od života i svega onog što uz njega ide.

Umor?Da.

Možda je i tuge bilo.Neznam.

Jesu.Caklile su se moje oči po milioniti put,a maleni plamečići su se odslikavali u njima.

I dok sam tako vatru spretno ulivala iz dlana u dlan skonta da je bolje da imam ovaj hepek (gore na slici)uvjek kod sebe zbog radi...belaja.

Neznam da li je najbolje kad se u životu nikad ne opržiš,al jebo i takav život.

A ja sam dopustila previše puta da me dobro opeče,

pa sad na kraju mislim da je bolje gasiti dok vatra nije uzela maha.

Ko se sa vatrom voli da igra nek misli i na ono kako će boliti poslije.

 

(Ps.Nedostaje mi moj mačak Mikael sad u krilu.

Danas sam uz njegov grob ukopala mrtvu malu sjenicu koja je pala iz gnijezda.)

Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

Komentariši