Za Mirzu su govorili da je ružan.
Meni je bio pravo simpa,učio je tad da svira pomalo bubnjeve.
Bio mi je drag.
Taj dan ja nisam vidjela ništa drugo osim njega.
Zaboravljala sam svoje korake dok smo igrali skupa uz “Lepetije,lepetije,Zagorje zeleno” i stala sam mu par puta na nogu.
(Imali su ludu učiteljicu,koja nas je učila različite folklore iz čitave SFRJ)
Nažalost,taj dan nismo pobjedili na takmičenju,ali bili smo,čini mi se,drugo ponosno mjesto.
OŠ”Bratstvo-Jedinstvo”🙂
Poslije smo pričali kako je to bila samo namještaljka i da je to uvjek jasno da ta škola koja je pobjedila mora uvjek da pobjedi.Dječja posla.
Danas,puno godina poslije,sjetim se rado tog života koji mi je ostao u sjećanju kao neki daleki san.Nadam se da je učiteljica još živa i da je Mirza dobro🙂
A u svom srcu tačno znam da smo na taj dan bili najbolji i da bi osvojili i prvo mjesto,
samo da ja njemu nisam par puta stala na nogu:)
🙂
:)I ja vala tako mislim:)
haha bleso 🙂
neka sjećanja ;o)
sumnjam da je uciteljica ziva al et 🙂