Ja više nisam u stanju pisati pjesme tebi.
Gluha sam od tutnjava granata.
Uši su mi nijeme.
Ruka mi se sapliće o riječi.
Da li ću ikada više moći pisati tebi?
Onako kao što sam nekad znala?
Tiho uveće sjesti i zaklopit vijeđe.
Zamišljajući te tu pokraj sebe kako šuškaš gitarom
i ispijaš kratke gutljaje vina.
Dok ti ja govorim stihove iz glave,
zbrkane i pune čuda.
Hoćemo li ikada više,
moći živjeti s onoliko dostojanstva kao što smo znali nekada?
U pastelna praskozorja,
ljubeći život svim porocima
i svetostima duše.
Tako je čudno misliti na život u ovom trenutku,
kada smrt pleše iznad nas,
svoj drhtavi balet.
Misliti na onaj život iz američkih soap opera
ili na socijalističku burlesku,
blagostanja i jednakosti.
Misliti na našu ljubav to je svetogrđe.
U ovom trenutku,kada umiru djevojčice,
sanjajući trnoružicu.
A ja baš to činim većeras vješajući pjesme o zidove.
Umjesto zajedničkih slika…
Osjećam se razvratnom,jer pomišljam na ljubav.
Dok ljudi sa najlon vrećicama,
napuštaju svoje domove,noseći prevelike terete.
Na srcima.
Da li ću ikada više moći pisati tebi?
Hoćemo li ikada više moći živjeti s onoliko dostojanstva
kao što smo znali nekada?
U pastelna praskozorja,
vraćajući se sa noćnih putovanja.
Ljubeći život svim porocima i svetostima duše.
(Alka Vuica)
