Zbogom,zbogom,zbogom…

A oblik tvog osmijeha zareza se duboko u moje lice,u moj osmijeh…
I nikad ništa više ne bi od toga.
Kao raskoš i kao bol ocrta se svaki dan u mojim smjehuljama.
Razli se jedno sjećanje na iluziju života moga.
Prvenstveno i časno.Ludo i jasno.
Lažno.
 
A sad ti zborim zbogom,zbogom,zbogom…
I puštam te iz svojih ruku kao pticu iz zlatnog kaveza.
Zauvjek i tajno,ne dalekom mirisu proljeća.
Leti visoko i nemoj pasti nisko,to je sve što sad ti još želim.
Lomim sad kavez zlatni.
Svjesno.
 
A naš susret prosuo se sitnim zvjezdicama i ostaje zabilježen nebom cijelim.
Treperi mi vječnost u susret.
Njoj ću ove noći tvoj smješak sa svog lica da dodjelim.
 
For “Enigma”
vaya con dios forever
Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

12 komentara

  1. Braulio care,pametno zboris,ali osmjeh sam ostavila u kutiju za uspomenu:)
    Eh hvala Bettie,jest to tako,ali bit ce sve bolje…
    Eto lataif ako vjerujes ti me iznenadi svojom lijepom rijecju:)
    Kiki ja sam ti oduvjek nesto pomalo pisala,stas ko umjetnicka dusa:P
    Oh cosmo ma ti si meni vako hocu ,kako ti to lijepo sastavi nebi ni ja znala bolje kad me opali ona moja luda:D

  2. Oprosti shizi tebe zaboravi.Pa stid nek te bude kamo tebe?:D
    De bona salim se ni ja nemogu da stignem da obidjem sve svoje drage blogove,jbg to je tako i mene nema plaho tebi 🙁
    Oprostit cemo jedna drugoj,jel valja? 😉

Komentariši