Volim Partibrejkerse kad pjevaju onu da svi ljudi nisu isti…
I baš je to dobro tako.Nek nismo svi isti.
Nek nismo svi sretni i nek nismo svi nesretni.
Koliko god da tužno zvučalo,ali nek nismo svi zdravi i nek nismo svi bolesni.
Koliko god da nepravedno zvučalo,ali nek nismo svi bogati i nek nismo svi siromašni.
Kao noć i dan,kao yang i yong,kao rat i mir.
Jedna ravnoteža koja će morati još godinama da postoji.
Ja mogu za sebe da kažem da sam ja jedna peh žena i koja magično zna da privuče pažnju svim negativnostima oko sebe.Kao magnet.
Evo počinjem od najbanalnije sitnice pa ću onda da se polako penjem do onih težih stvari.
Dođem u trgovinu,uzmem jedan hljeb i jednu flašu vode i krenem na kasu da platim,ispred mene čitav red ljudi i to prepunih korpa.
Krenem na vrijeme busom na posao i baš taj bus mora baš tad da kasni.
Dragi ljudi koji su mi dugo vremena bitni u životu meni su uvjek daleko.
Zaljubim se uvjek u muškarce koje ne mogu da imam ili koji nisu za mene.
Ili su bolesni ili su daleko ili su jebivjetri ili su u najgorem slučaju oženjeni.
Ovaj post pišem Bogu ili za one koji ne vjeruju u Boga kao Boga,pišem ovaj post jednoj većoj nevidljivoj sili ili možda sudbini koja ima uticaja na naše živote…
Hoću da mu se ili joj se zahvalim ipak na ovom mom životu ili na tome da sam baš ja jedna od tih peh žena koje magično privlače pažnju negativnostima.
Sve ovo cjelokupno je jedno veliko iskušenje i trebam da napravim najbolje od svega toga.
(Strpljenjem dođem na kasu i platim hljeb i vodu.
Strpljenjem dođem i na posao.
Strpljenjem ću vidjeti i drage ljude kad dođe tome vakat.
I strpljenjem ću da odpepam fino sve one muškarce koji me i tako ne zaslužuju i za koje se ja uzaludno žrtvujem i pokušavam da imam uvjek finu riječ prema njima samo da ih nebi uvrijedila.)
I kroz sve te životne pehove koji se dešavaju ili koji će se još desiti hoću da zahvalim ipak da sam ja ta koja mora da prođe kroz negativnosti da bi izvukla ono najbolje iz svega toga i da bi naučila kroz to sve.Sve sto naučim nikad mi niko više neće moći oduzeti.
Sa strpljenjem ću dočekati svoju sreću i sa strpljanjem ću se vratiti njemu koji me već dugo
sa strpljenjem čeka.Doći ću jednog dana kući,obećajem ti Mr.Right!
Ali prije toga ću samo još da nalijepim ovu markicu i poslat ću pismo i imam još par otvorenih lekcija koje moram da naučim!
I samo ću još da molim da ne zakasnim…
hajde daBogda ti stigla na vrijeme 😉
Strpljen,spasen;)
zanimljivo…i sam imam sličan stav prema malerizmima koji me prate,a bilo ih je…mislim da ih drugačije nebi ni preživio…samo pogledam gore i kazem “jel to sve sto znas?!” hehe 🙂
prvi smislen tekst koji sam nasao ovdje…samo nastavi…
Ah jbg tako je kako je,ostaje nam da se borimo,a to da cu nastavit sigurno hocu;)pa nek traje dok traje:)
Dobro dosla u klub pehista. Clanarina se ne placa, barem ne parama. Rodis se uclanjen. Izclanjenje je nemoguce na vlastiti zahtjev. O tome odlucuje neko drugi.
Pa jel ti to iz vlastitog iskustva pricas lataif?
Ne pricam iz vlastitog iskustva. Zapravo i ne vjerujem u pehove. Uvjeren sam da je nesto drugo u pitanju. Ne moze se objasnit u dvije tri recenice. A ono gore sam napisao analizirajuci ljude koji vjeruju u pehove.
Hajd dobro eto.Meni drago ako si ti sretan covjek.I ja to ozbiljno mislim tako kako velim i zborim iskreno iz srca:)
I ja tebi zelim svaku srecu i da te ne prati ono sto nazivas pehovima.