Dobri ljudi

Moram stvarno da kažem,ali u ovom mom životu ima stvarno dosta ljudi koji uvjek nanovo uspiju da me fasciniraju.Jedna od tih osoba je moj radni kolega.
Mi nismo baš neke posebno dobre radne kolege,ali čim se ugledamo odma udarimo u priču.
I to vrlo interesantnu.Svaki put nešto drugo,ali uvjek jako interesantno.
Taj čovjek bi stvarno trebao da ima razloga da bude jako nesretan.
Žena mu je saopštila nakon 20 godina braka da se zaljubila u drugog i oni se raziđu.
Nakon toga on se zaljubi nanovo,da bi i ta njegova nova partnerica njega napustila nakon 3 godine.Upao je u velike dugove i još puno toga negativnog što može da desi čovjeku  kroz život,ali on se neda i neda!
Neki dan smo se slučajno opet sreli i tugovali smo skupa za radnom kolegicom koja je u ponedeljak umrla nakon dugog bolovanja raka gdje nije bilo više spasa.
Šteta.Bila je to jako dobra žena,a umrijeti sa 48 godina je previše rano.
Onda je on meni ispričao nešto jako prijatno.
Pričao je o tome kako ljudi mogu da treniraju da budu sretni i da je on krenuo na neke seminare i kad to završi imat će diplomu i bit će trener za sreću.Hm.
Pričao mi je za par trikova kako čovjek može da se izvadi iz crnjaka i kako može sa svojim mislima da se ubijedi da nije sve tako negativno kako trenutno zna da izgleda.
Pričao mi je da su ljudi poput ogledala.
Ako mi neko ide u susret i ako mu se ja nasmijem od srca,da će i taj neko ko meni ide u susret morati da se nasmije htio to ili ne.
Ili ako imamo neku posebnu želju za koju puno,puno želimo da se ostvari,da je vrijedi mislima ispaliti u vasionu i da će se ostvariti vremenom ako puno vjerujemo u to.
I da svako od nas nosi posebnu toplinu i moć u sebi i da je samo do nas hoćemo li mi uspijeti da imamo auru koja svijetli ili ne.
I onda sam ja njemu rekla da on to fino završi,jer želim da budem njegov prvi pacijent.
Šala mala,ali otvorio mi je baš lijepo oči,
jer čovjeku je izgleda urođeno da mnoge stvari vremenom zaboravlja.
I dok sam razmišljala kako se mi ljudi  mučimo uvjek bezveznim stvarima,(a sad nas ima,sad nas nema),shvatila sam ja za sebe da nemam vremena više da gubim na gluposti,već moram da radim na tome da što svijetlija pređem dušom u neko drugo tijelo koje me čeka poslije moje smrti.
Ja stvarno ne mislim da je ovaj život sve što mi ljudi imamo i da ćemo ići dalje sve dok ne dođe dan X!A kad bi bilo ovo sve,onda i nema potrebe da živimo,jer previše je malo.
Zato,budimo dobri ljudi moji i vjerujmo u bolje sutra.
Ako želite komentarišite.
Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

10 komentara

  1. ehhhh vidis to za osmijeh… ima jedan lik bona u carsiji, garant ga ti znas, tu je negdje tvojih godina.. ja ga naravno znam iz vidjenja kao vecinu raje u gradu…i ono normala kad mi dolazi u susret uvijek nabaci kez tako da bih ja pozdravila i ja kazem zdravo i onda on meni uvijek kaze zdravooo, kako si.. sta ima… i sve to sa najvecim osmijehom sto ima i ja ne mogu da se ne nasmijem isto tako i kazem evo nista, kako si ti i tako to…
    uhhhh… sto se napricah.. uglavnom dobar ti je kolega.. treba tebi takvih optimisticnih ljudi! 🙂

  2. sad da kazem da tvoj kolega a ni onaj ko njega “poducava” nije otkrio nikakvu toplu vodu, mozda bi bilo preostro i grubo
    ali zaista je tako, sve mi to vec znamo, svi mi to nosimo u sebi
    samo je porazno sto smo svi (dobro, vecina nas) to bacili sebi za ledja, gurnuli pod krevet, zaboravili i nezelimo da se podsjetimo
    i kad nam neko ukaze na to (sto mi vec sami po sebi znamo i svjesni smo toga) veci nas se-nazalost-samo glupavo i podrugljivo nasmiju
    ti si mozda jedna od rijetkih koja je shvatila poentu, koja je shvatila da u tome sto ti tvoj kolega prica ima veeeelike istine
    i vjeruj da ima
    ja sam takva cijeli zivot, ne odricem se tih uvjerenja
    i djeluje
    ma sve je do nas i nase glave! :))))

  3. ja sam promenila ugao posmatranja na neke stvari i odmah mi je bolje. jos trebam poraditi na tome da se ne opterecujem glupostima i mnogo cu dobro ziveti.
    Zivot treba udisati punim plucima, a kako kazu sto nas ne ubije ojaca nas. drzim se toga, a nesrece se desavaju.

  4. draga senora b.
    blesavo je to sto mi se jednom komp nesto pokvaario-i kada je dosao drugar koji je car za kompove (svako od nas ima nekog takvog)povratio je komp tako da kada palim internet izadju mi cetri tablice. prvi je moj gmail nalig, pa onaj licni gmail pa ljubav-postovi u zadnjih 48 sati i tvoja stranica! direktno si nekako usla u moj zivot i ja posto se ne razumem puno da bih otklanjala kvarove koji i nisu kvarovi-ostavila sam te tu da budes, prva u mom kompjuteru, a on je meni najbolji frend otkako bolujem neku svoju duuuugu, duuugacku bol. svidelo mi se ono o prvom snegu. svidja mi se kad spominjes svoju devojcicu. i ovo je lepo. evo tek sad sam odlucila da napisem nesto. veliki pozz

  5. jeste cudno, ali sta da ti kazem? nismo se birale, ali je meni drago…bar da citam nekog, kad sam a ne umem da napisem novi post, jer kako uci? ili su ovi odgovorni nesto zakomplikovali, ili sam ja na dnu tehnoloskog neznanja…nema veze, pozdrav i hvala za isti…nek i ja sa novog bgd imam nekog u sarajevu!

Komentariši