Slučajno sam pogledala kroz prozor.
A zatim sam obukla crnu bundu sa crnim krznom i svoje dobre stare crne Martinke i zgrabila sam svoju djevojčicu ušuškanu u bundu i rukavice i otišle smo vani da se grudvamo naveče skoro blizu 22 ura.
Nije milion Eura vrijedan naših osmjeha na licima.
Nije i nikad nije bio.
Evo vam milion Eura odma sad.
Pada prvi snijeg u našem gradu.
Ostavile smo prve u našoj ulici svoje stope i onaj oblik koji ostane kad legneš u snijeg i rasiriš ruke i noge s osmjehom na licu.
“Mama de samo još dvije minute“ zvoni mi u ušima,a mi bijele od snijega.:)
Koji prelijep doživljaj.
Samo sam sretna i ništa više.
A zatim sam posmatrajući nebo iz kojeg sipa bijela pahulja shvatila da ništa nije ljepše nego biti toliko odkačen i svom djetetu čak i u skoro 22 ura napraviti toliku radost.
Prvi snijeg:)
Ja i ona i prelijepo je.
Volim je više od života svog.
Volim je.
Volim je toliko da mi srce puca od ljubavi za njom.
Volim je.
Volim svoju nasmijanu Azru.
volim je i ja 🙂 a i tebe 😉
blago se vama kod nas jos nema:)
ma ti si super mama:) blago njoj…:)
E,znaš i ja sam to često radila sa svojima kada padne prvi snijeg,znam kako vam je bilo i nama je SUPER!!
Danas vise neJma snijega:(
Joj kako je ovo predivno i dirljivo. Ja inače obožavam djecu. 😀 Mala djeca su najbolja,svako kreativno,neiskvareno,ni mrvice zlobe, nježni anđelčići.Ne mogu da shvatim kad neko svoje dijete istuče. Pa ono ništa ne radi iz zlobe nego iz neznanja. Djeca su zakon.