Nije lako biti čvaka!

Eh ovako je to bilo.
Juče ujutro kiša iz neba,iz zemlje.Lije li lije.A meni se spava,a brisači tamo vamo.
Stala sam ti ja ispred jednog semafora na kojem je uvjek gužva,
jer zelena faza traje 9 sekundi,a crvena minut i 9 sekundi.
( I to sam čak mjerila!Muzevir,štaš)
Svi negdje žure,sakrili se ispod kišobrana,trče ispod strehe da neokisnu,
a ja to sve posmatram,jer stojim,a ispred mene još mali milion auta.
Pogledam ja lijevo,kad tamo ispod strehe jedan čiko sjeo na neku stoličicu
i svira li harmoniku svira.
Prsti sami lete,ko da je Hendrix za harmonike.
Meni bi nešto godra i otvorim prozor i slušam ja njega i on mene ugleda i nasmija mi se i mahni mi par puta.A kod mene kez od uha do uha.
I tako konačno dođe i moja reda da profuram na zelenoj fazi i ja produžim dalje.
Eh,onda je počeo problem.
Sjetila se luda glava jednog  stiha:
“Oj sviraču harmonika tvoja razvlači se kao sir na pizza moja“!
Ufati mene smijeh u glavi i ja bi sad najrađe crkavala od smijeha,
ali nesmijem se tako glasno nasmijati,jer vozim bus i vagon putnika.
I onda još uz to prisastavi  nekih par mojih blesavih i to ti ga i bi.
Malo mi je falilo da neprsnem u smijeh.Sve sam morala smjehulje da zaustavim rukom i da se skrivam da me niko ne vidi u ogledalu od putnika,pa mi i to bi smiješno.
Tako sam ti se ja mučila jedno pola sata i psovala sam i harmoniku i sebe vaku čvaknutu.
Kad sam imala pauzu izlazim iz busa i prsnem u smijeh,suze frcaju,a kolegi koji je preuzimao bus ništa nebi jasno.Kaže on meni:”Blago tebi,jesi crazy”!
“Jesam reko vala,blago se meni”!
Eh tako je to bilo.
 
Ps.Dobro je da mi Cosmo nije ispunio želju,zabavno je ipak meni na poslu;)
Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

2 komentara

Komentariši