Stajala sam dugo tu sama.
Nisam bila baš ni na koga ljuta,pa ovaj put čak ni na sebe samu.
Začudila me ova sloboda mojih misli i prijala mi je u isti mah.
Razmišljala sam o zebrama na cesti,o orgazmima od marcipana prelivenim čokoladom,
o šarenom Suncu,coca coli u zelenoj boji,o mliječnom vjetru,o kući napravljenoj od knjiga,o jednoj toni šipuraka,o bjelim škaniclama u padu sa drvenog mosta,o viršlama u tavi koje se cvrlje i pticama koje u proljeće pjevaju”ćiju,ćiju,ćiju”.
Onda mi dosadilo razmišljati o tako nekim mojim nebulozama sličnim lsd tripu,pa sam ispalila svoju predposlednju stijelu negdje tamo daleko u kosmos i u velikoj nadi da neće pogoditi ništa i nikog.Osim zraka kojeg probija.
Ostala mi je još samo jedna stijela.Nju sam odlučila još dugo,dugo čuvati.
Možda za vječnost,ko zna?
Zašuštalo je žuto lišće žita u zalasku šarenog Sunca i još jedna godina rasula se u mojim mislima kao bezbroj bijelih perla niz stepenice.
Eh,ja.
Što smo danas pjesnički raspoloženi, super su ti ovi orgazmi od marcipana preliveni čokoladom…
Ma odlicni su nema sta,puca me povratak :P,pa mi svasta na u m palo hahahaha
ali nigdje bez one Zlu Ne Trebalo strijele…
:;)
Braulio-naravno da je cuvam za “zlu ne trebalo”,ali ne za druge,vec za sebe,posto sam egoista i ne zelim da djelim tako nesto sa drugima.Ali bar sam iskrena i kazem to sto mislim i zato necekaj u redu da budes pogodjen:D
hahaha
Pujdo jesmo li opet jarani?:D