Život nije san

Večeras mi posebno teško pada pisanje.
Osjećam se poput Trnoružice kojoj su nakon trideset godina spavanja u srce zaboli adrenalin i probudila sam se i neznam gdje sam.
Neznam u kojem svijetu živim,neznam koje je vrijeme…
Osjećam da su se desile promjene,ali neumijem da ih poredam.
Kao jedan ogroman labirint mi se čini sve ovo što vidim.
 
Počinjem od lijepih stvari.
Muzika.
Kakve su se promjene desile samo tu za zadnjih trideset godina?
 
Pa onda od osrednje lijepih.
Ljudi.
Kakvi su se ljudi rađali u zadnjih trideset godina,kakvi su postali u zadnjih trideset godina?
 
Onda ružne stvari.
Neznam.Nisam.Neću.Nemogu.
(Nisam zar zato fasovala adrenalin da razmišljam o ružnim stvarima sad?)
 
A onda kao tiha melodija pojavi se nešto što mi zaškalji moj um i reče mi jasno:
 
Before you slip into unconsciousness
I'd like to have another kiss
Another flashing chance at bliss
Another kiss, another kiss
 
Kako objasniti ljudima da život nije san i da nema ništa od spavanja?
Zar moram nešto da objašnjavam bilo kome???
Nemoram.Marš!
I zato sad odo pošto me čeka.
Moj san.
Slušalice u uši Trnoružice i “Yes,my Baby,no”
Živio Buldožer blentavi narednih 70 godina!
Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

3 komentara

Komentariši