Von Mystik in die Mystik

Dan bio dug.A i sutra će biti.Iako je praznik,ja radim.Ne marim ja…
Svejedno je već dugo sve.
Isto je ići iz krajnosti u krajnost.Isto je lupati od zid ko i ne lupati.
Ostaje ono što ostaje i što je uvjek prisutno bilo tu.
 
Visoko brdo,Eremit i njegov fenjer u ruci.
 
Jednom su se zapitali zašto je uvjek sam.Zašto je tako mističan i nepoznat ljudima.
Dugo vremena niko nije znao odgovor.
I otišlo je bilo sve u zaborav dok jednog dana se nije desilo sledeće:
Ljudi su postali okrutni.Brat više nije mogao bratu biti brat.
Šume su prestale da listaju,rijeke su postale mutne,sušne i smrdljive.
Snjeg je padao crn,rađali su se još samo crni labudovi.
Nigdje više nije bilo snova…
Crnina je obuhvatala veliki dio čovječanstva.
Širila se tajanstveno kao kad noć pada.
Osjećaji više nisu postojali, smrt je bivala sve češća.
Mrtva djeca su se rađala i sve je bilo više i više mrtvih mora.
I dok nije prestajao taj period grozote  kroz slučajnost je samo jednom čovjeku bila odkrivena jedna svjetlost na dalekom brdu.
Krenuo je odlučno prema tom brdu,ostavljajući sve iza sebe.
I što je više išao prema toj svjetlosti,svjetlost je postajala sve dalja i dalja.
Zbog njegove upornosti i želje da jednog dana dođe do svjetlosti olakšan mu je bio put zbog upornosti i došao je jednu proljetnu noć sasvim blizu nje.
I tad je vidio Eremita kako stoji tu sam i drži fenjer pun vatre.
Gledao je začuđeno u njega,a Eremit je spustio svoj fenjer pored sebe i progovorio:
“Ja sam samo zato tu  što ne želim da zaboravite da postoji i ljubav”…
Senorita Bandida
Imam pištolj u džepu, peng, peng 😎

2 komentara

Komentariši