Dok sam bila mlađa,sjećam se da sam jako puno sanjala.
Sklopim oči i automatski sanjam.Topim se u snu i spavam ko top.
Ali sve što sam starija osjećam da mi pomalo fali taj fenomen.
Fenomen zvani san.
Nekad mi se činilo da za jednu noć koju prespavam i sanjam kao da je vječnost prošla,
a sada osjećam da oči nemaju vremena da se odmore.
Zatvorim oči i jutro je već tu.
Da li je to umor od života ili je to jednostavno starost koja dolazi?
Da li podsvijest više ne radi ili radi prebrzo pa nema kad da uroni u san?
Ponekad mi se desi da sanjam nešto i da se probudim i tačno se vidim na krevetu kako se okrećem na drugu stranu i ponovo spavam i tačno tamo nastavljam gdje sam prestala da sanjam.Mora da je to praksa godina.
Imala sam jako ludih snova,imala sam dosta snova koji su me od nečega upozorili i sačuvali,imala sam snova o osobama koje su mi drage.
Neznam tačno u kojem godišnjem dobu su bili moji snovi najintenzivniji.
Čini mi se da je bilo proljeće kad sve cvjeta.
Ali ovog proljeća ne sanjam više,jer moji snovi postaju realni.
…”što poželiš,pažljivo biraj,to se može i dogoditi”…
COOL BLOG
Srdacno zahvaljujem.
nice blog….pozzz….
kao djete mi smo prilicno sacuvani od grijeha zato i imamo ciste snove, a kakva si sad ??? 🙂
Pa valjda realna.
Veceras cu sanjati kako mi Semcilo cizme lize:D