„Pocetak,cega i koga?
Zivot,volja i borba.
A smrt vjecni mrak i kraj”
Već odavno je bila pala noć.Ptice su već davno zaspale i iza dobro poznatih zavjesa svoje garsonjere je pogledao kroz prozor.Na zavjesama su bili naslikani cvjetovi bjele boje s tamnozelenim listićima i neodoljivo su podsjećale na stil sedamdesetih godina.
U lijevoj ruci je drzao cigaretu i otvarajuci prozor na kant dosao je do njegovog nosa svjez zrak i iz zavjesa je trgao teski dim cigarete.
Pogledao je prema nebu i ugledao pun Mjesec i poneku zvjezdu.
Noc je bila vedra,bez ijednog oblaka.Nista nije mirisalo na kisu,a u njegovom srcu noc je bila teska i cinilo mu se da je kao i svaka druga do sad.
Sa njegovog radia svirala je lagana stvar.Bas nikakvo cudo u tako sitne sate i svaka nota je imala svoje mjesto.U majici kratkih rukava tamnoplave boje i bosim nogama je krenuo prema
nedalekom regalu na kojem se nalazila njegova muzicka linija da bi promjenio radiostanicu i uvjek je nasao samo sentis.
Kao da uz prkos njemu sviraju veceras samo muziku koja para srce,pomislio je.
Stare rock balade kojih se sjeca vec dugo iz svoje rane mladosti ,a takodje i onih kojih je dobro upoznao u svom pubertetu i onih koje je upoznao poslije tih dana ludosti.
Osjecao je na tren samo prazninu u sebi i nije se nista pitao.Zasto,zbog cega,koga?
Samo je lagano opet zagrnuo zavjesu u svoj stari polozaj i ugasio je radio.
Otisao je da vrsi malu nuzdu i vratio se u dobropoznatu prostoriju.
Hodao je kroz sobu kao tigar u kavezu,zapalio jos jednu cigaretu i opet upalio radio.
Opet nije htio da se vrati na svoju seciju na kojoj je spavao.Mamio ga je njegov jastuk obucen u sivu posteljinu s svjetloplavom mustrom na sebi.
Imao je opet kosmar koji ga nije htio da popusti vremenom,samo je umorom skinuo maicu s sebe koja je bila mokra od znoja i koja nije bila prijatna na njegovoj kozi.
Cak ni taj njezni jastuk nije imao moc da ga vrati sebi poslije tog ruznog kosmara.
Opet je sanjao o grozotama koje je prozivio.I prezivio.
Poceo je da se sjeca svog ruznog sna i na njegovom tjelu se dizala svaka dlaka.Osjecao je se tako usamljeno,porazeno,nedostupno za svako zivo bice u tom trenutku.
Na njegovom drvenom stolu je stajala davno otvorena kutija cigareta ,a ispod na drugoj polici stola tanjiric s papiricima za motanje.Htio je da smota jedan dzoint ,ali u tanjiricu su se nalazili samo tragovi duhana.Opet je zapalio cigaretu s cudjenjem.
U 02.15 je obukao na sebe svjetloplave jeans hlace i sivu duksericu,stavio kacket na glavu i napustio je svoju garsonjeru.Nije zakljucao vrata iza sebe.
Krenuo je na benzinsku koja radi 24 sata.U dzepu je imao ne dovoljno za to sto je htio,ali je znao da moze dobiti to sto zeli.Svaku platu koju je dobio u fabrici u kojoj je radio i u kojoj su plate bile neredovne otisao je da bi odplatio svoj dug na benzinskoj,na pekari koja je radila non-stop ili u trgovini.
Dosao je na benzinsku i kupio par piva u limenci 0,5 l,kutiju poznatih cigareta,snikers cokoladu i jedan mali cips.
Na benzinskoj nije bilo nikoga osim trgovca koji je bio prilicito pospan.I naravno kao i uvjek bilo je par pasa lutalica koji su zeljno cekali da ih nahrani bilo ko.
Izlazeci iz benzinske stanice nahranio je cipsom kuju koja je bila ulicno pasce,ali bila je njegova.
Bila je uvjek tu kad god je dosao i osjecao je kao da je njegovo pasce.Uvjek je mahala repom i vremenom nije bila vise tako radoznala kao nekad.Bila je ne toliko lijepa,ali imala je jako umiljat pogled.Nije vise skakala na njegove butove kao prije,vec je bila cesto u drustvu drugih mladih radoznalih pasa.Ipak je uvjek samo ona dobila cips, jer to je bila njegova Angie.
poznat mi je tip… ima li nastavak??
život
hm… zanimljivo
Imam ja jos toga,ali sramota me dalje da pisem.
Kad objavim roman mozete dalje da citate,ako vas zanima:)
Loislane i meni je pravo poznat.;)