Sonntag,der siebte Tag!

Danas sija Sunce u ovoj pustari.Prvi put danas u godini 2008  osjećam proljeće.
Sretna sam.
Baš u svakom smislu.
(A samo da znate,luda sam za proljećem.To mi je najdraže godišnje doba.)
Opuštena sam i sve je tako easy.
Ali ipak imam nešto u glavi što me ne popušta.
I želim ovu misao da podjelim s blogerima i blogerašicama kojima sam neki dan rekla da mi idu na moj nevidljivi kurac.
Pa ovako.
Danas je tačno 16 godina i jedan dan od kako sam otišla iz moje domovine.
Tada se još psovala moja domovina  kao Jugoslavija.
Stvarno neznam šta osjećam danas.Pogotovo kad znam da sutra dolazi dan kad dajem zakletvu drugoj državi i postajem na papiru Njemica.
Šta sam?
Jesam li izdajica koja je rođena tu i koja je živjela dole?
Jesam li snažna da se opredjeljujem tome gdje sam rođena?
Jesam li stranac svugdje gdje god da krenem?
Ili sam samo neko ko mijenja svoj identitet,na neku ruku,
a zauvjek Bosnu i Hercegovinu  u srcu nosi?
Neznam više šta sam i gdje pripadam.
Gubim se u vremenu i gubim se u osjećajima.
Neznam sta osjećam.
Ali kako god,šta sad?
Zar je u stvari bitno šta sam i gdje sam?
Zar nije bitno ono što nosimo u sebi?
Srce naše koje moramo da čuvamo i dušu našu kojoj je teško da se promjeni!
Ljudi moji koji mi idete na kurac ne vidjivi moj,hoću samo da znate da sam sretna.
Ja sam sretna.
Pad u mom životu ne postoji do smrti.
Sve je tako lijepo što život ovaj podari,jer to je naša određenost.
Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

2 komentara

Komentariši