Večeras…

…zvijezde svjetlucaju nekim luđačkim sjajem i Mjesec ima oblik mačijeg oka.

Noć je hladna i steže mi srce kojeg više dugo ne osjećam u svojim grudima.

I uopšte nisam tužna,već znatiželjna zašto me okružuju ovi ljudi koji me okružuju.

Što god sam više pokušala da budem prijatna prema ljudima dobivala sam natrag nešto što meni netreba.Poniženje i jednu ogromnu neljudskost.

I zaista samo da mogu odselila bi se odma sada negdje gdje niko neće moći znati gdje sam.

Nebi se više nikad nikom javila i znam da bi vremenom otišla u zaborav.

Nebi više dopustila nikome da upozna mene i živjela bi kao vuk samotnjak.

Ne želim više da budem ovdje i ne želim više da s vremena na vrijeme idem u jednu malu kasabu.

Ovdje su mi ljudi postali stranci,a u onoj malenoj kasabi me i tako više niko nezna.

 

Ne znam zašto večeras ovako razmišljam i šta je probudilo ovu pomisao u meni i kako god da je okrenem pravi me sretnom i ne sretnom.Možda sam sretna da želim da se mičem s ovog mjesta i ne sretna što ću svugdje u stvari biti stranac.Gdje god da krenem.

Śrila  Prabhupada je rekao da mi ljudi kad dođemo na ovaj svijet samo uzajmimo tijelo za našu dušu i kada tijelo umre da se duša samo preseli u drugo tijelo.

Možda je ova duša moja izabrala pogrešno tijelo i pogrešno mjesto.

Ali kako god,trudit ću se da u idućem životu odaberem pravo tijelo i pravo mjesto.

Sigurna sam da će mi ovaj život sadašnji biti dobra lekcija za ubuduće.

Mada nije kasno ni sada početi živjeti drugačije.

Da,od večeras želim početi da živim drugačije!