Kada sve krene niz brdo, kad više nismo svjesni svoje nesvjesti ili previše svjesni svoje svjesti,kad se bacamo u najveći crnjak i kad svakim danom tonemo sve više u mračne rupe ostajemo samo mi koji sami sebi možemo da pomognemo i niko drugi nije i neće biti u stanju da nam olakša jedno trenutno ružno i konfuzno stanje.
Tada trebamo ustati po hiljaditi put i krenuti dalje,jer život ide dalje.
Poslije tuge dolazi radost, poslije radosti dolazi tuga i tako to već dugo godina ispraksano uzimamo i odbacujemo, svaćamo i nesvaćamo, smijemo se, plačemo…živimo…
Ali život je takav i svi mi zaboravljamo da uz život ide i smrt.
Nemislimo o njoj zato sto je se bojimo, zato sto mislimo da je daleka.Ali nije daleka.
Svaki dan je uz nas i bdije nad nama i samo čeka pravi trenutak da nas uhvati kao kad stupica uhvati miša.Kakav bi bio život da nema smrti?Gdje bi bila ravnoteža u svemu ovome što vidimo oko nas?Ko bi bio sretan da smije da živi vječno?
Mi umjesto da živimo sretno i zadovoljno svaki trenutak koji nam je pružen,tražimo vječno tugu u svemu da bi zadovoljili onaj osjećaj svoje ravnoteže koju smo potisnuli duboko u našoj podsvijesti.Valjda to mora tako da bude.
Ko bi bio sretan da je vječno sretan?I zašto smo ustvari nezadovoljni?Neželimo da budemo nezadovoljni zato što se bojimo nezadovoljstva kao i smrti.
Meša Selimović je jednom rekao:“Nezadovoljstvo je kao zvijer.Nemoćna kad se rodi,strašna kad ojača“Možda se zato nezadovoljstva bojimo.
A što se smrti tiče,mislim da nema razloga da je se bojimo,jer ponekad je smrt jedini izlaz da bi se rodile neke druge stvari ili da bi mogli da krenemo u jednu drugu fazu života.
