Eh,ja!

Da postoji taj most,evo Tita mi,jos uvjek bi ga zaljuljao neki ludjak poput Encija i opet preko tog mosta prelazile bi mlade dame koje edingom saraju skolu.

Pa reko da nastavim pricu danas dalje.Jednom,prije nekih petnaest godina na jednom mjestu postojao je jedan most.Prvi sustreti s tim mostom su mi zadavali strah u kosti!A sto?Evo zasto.Bio je to jedan viseci stari most kojem je vazda falila po koja daska i bio je ofucan i nista nije bilo lakse nego dobro ga zaljuljati.Imala sam srecu kao i drugi da svaki dan prelazim preko njega,jer na drugoj strani rijeke je bila skola u koju sam isla.Bile su to fine cetiri godine mog zivota i rado ih se uvjek sjetim.Na tom mostu sam plakala,na tom mostu sam dobila prvo pismance moje simpatije,na tom mostu sam se smijala,pljuvala sam s njega u rijeku Bosnu,pravila sam papirne brodice i bacala ih dole i bila sretna gledajuci kako ih nosi mutna Bosna.Znala je vala Bosna u jesen kad kisa neprestaje i kad dobro rijeka nabuja da svasta nesto nosi.Od mrtvih krava i svinja nosila je i svakakvog nekakvog smeca.

I nista mi nije bilo draze nego da zakasnim ujutro u skolu i da prodjem tim mostom kad nikog nema tu.U jutarnji mir,samo ja,most,mutna Bosna i jedno lijepo proljetno,ljetno,jesenje ili zimsko Bosansko prijeratno jutro.I kad se desilo to da je u Bosni nastalo nekih desetmiliona drugih drazava taj most je oboren ljudskim rukama.Mozda je to tako moralo biti,ali ipak zao mi je tog mosta.Svaki put kad prodjem blizu njega pozelim ipak da je jos uvjek tu,da prodjem njim u jutro kad nikog nema tu.Da osjetim onaj lijepi osjecaj mladosti iz tih godina.

Neznam kad je tacno napravljen,ali nepostoji vise od 1992.Sjecanje na taj most je uvjek tu i sto je najsmjesnije ponekad stvarno pozelim da ga sanjam,jer svaki put kad dodje u moj san bojim se tog mosta,ali sretna sam.

…MOSTOVI SPAJAJU LJUDE….

PEACE!

Senorita Bandida
Imam pištolj u džepu, peng, peng 😎

2 komentara

Komentariši