I kao da je bilo nekad i sjecam se kako mirisu baklave i kako mirisu halve i kako su djeca sretna.Sjecam se kako su odrasli ljudi sretni.Sjecam se svega.Sjecam se i od koga je Bog digao ruke.Sjecam se da nista vise nije kao nekad.Nisu ni suze slatke kao sto su nekad bile.Nista vise neboli kao nekad.Prazna je dusa,prazno je srce.I o cemu vise da pricam?O ljudima koji me nesvacaju?O ljudima koji s smjeskom svog zadovoljstva predju mislima preko mog bloga i smiju mi se u facu da najmanje sto gresaka imam na jednom svom objavljenom postu?O svijetu koji je lud?O otvorenim ranama?O nezadovoljstvu ljudi koje je doslo na ovaj kijamet?O snijegu koji ce pasti za tacno 32 dana?O istini?O drhtaju jednog tjela?O strahu da je kraj?
Ja imadem srama
Da imadem nesto vise,zivjela bih ja kao ja.
Da imadem jedan korak do srece,zivjela bih nesretna i sama.
Da imadem svjet u rukama,nebi promjenila nista.
Da imadem moc da promjenim ja sudbinu ljudima koji su zasluzili to.
Ja neimadem ni jedan korak,ja neimadem svjet u rukama,
Ja neimadem moc da promjenim bilo sto osim sebe.
Da imadem srama,nebi zrvovala sebe.
Da imadem sebe kao korak do srece.
Da imadem moc ja bi bila sreca.
Da imadem moc.
Ljudi bi bili nasmijana bica.
Ja neimadem nista osim toga sto jesam,
Ja neimadem nista od osjecaja svog.
