Jer kad ostaris, niko ne kuca na tvoja vrata.
Ni potok s ribama od srebra,
Ni mlado ždrijebe vlažna oka,
Ni jabuka u cvatu, niko.
Samo ja, kad ostariš,
Kao oblak u tvojoj kafi,
Doći ću u krombi kaputu,
I čuću kad ti se moje ime omakne…
I krene,
Polako, sama od sebe,
Poslednja suza za mene.
Jedan za drugim, vozovi polako prolaze.
Kao i obično
Stavićeš kaćune u prozore.
Čini mi se da
Mjesec ramazana počinje
O, pomalo je tužno.
Kada ostariš.
kud nestade, pa ni tel te nema