SUNCE
Ja sam otac mog jedinog sina,nek me ubije sad ostrina ovog vjetra.
Sanjam o ljetu i toplini Sunca.
Boze oprosti mi da psujem Sunce kad sam sretan.
Stojim tu,u rovu necijem,neznam cijem.
Hocu li doci kuci?Da li cu ikad vise vidjeti Sunce?
Da li cu vidjeti ikad vise mog sina?
Sanjam kako idem svojim poljanama,obasjanim Suncem,
a moja zena mi mase rukom.
Pored nje moj sin.
Mase mi i on svojom malenom rukom.
Sanjam svoju kucu kako pored nje pijem pivo i s komsijom pricam o svemu u zivotu.
Moja ograda malina je neuredna,moje zito je posijano neravno.
Znam,moja zena me nevara,moj sin je samo moj.
Znam,nalazim se u ratu,nisam svjestan zasto ja?
Dok razmisljam pogodio je mene metak.
Umirem,a znam moj sin me nikad nece vise vidjeti!
I dok metak u mene razara sjecam se svega.
Malina,moje zene,mog zita,moje zemlje,
moje kuce,mog djetinstva,moje majke,
mog sina,mog Sunca i moje kceri u trbuhu njene majke.
Umirem.Zbog cega?
Neka umirem kad sam bio nevjeran.
Zbog toga umirem sad.
Zbogom moja kceri.Zbogom moj sine.
Umirem zbog moje ludosti u tudjem ratu.
Postoji li oprost nevidjeti vise nikad Sunce?
