Duboko razmisljanje

Laganice i sasvim tiho dodje mi.Mislim tad cak i o jednom maslacku iz tad jedne devedesete.Mislim tad i o jednom obicnom vjetru koji je nekad milovao mene.

U jednoj sekundi mog zivota.Covjece Boziji!Svake sekunde mog uzdisaja samo ljudi se sjecam.

Jesam  ja stvarno ko slon.Zaista je jadan onaj ko mi je stao ikad na zulj.Neko bi me sad nazvao i zlopamtilom,ali nisam zaista to.Sve jesam,ali to nikad svom srcu i dusi nebi oprostila da sam to.Ponekad pokusam da objasnim  ponekim ljudima sta osjecam i uvjek mi pricaju poneki ljudi kako me se nesjecaju.Pricaju mi uvjek isto.Nesto o tome kako sam ja ludjakinja.A ja samo smjesim se.Jesam ludjakinja,pomisljam u sebi.Zar to nije njihovo zlo?Citam svaki osjecaj…Zar zato da sam luda?Zasto kad zelim da pomognem ljudima?Zasto su mi  poneki ljudi postali toliki stranci?Nepoznajem vise ljude!Ali sjecam se njihovi misli.Blago ljudima koji vole moju dusu!Nisu ni svjesni koliko cjenim njihove duse iskrene!I Nema svako dusu iskrenu.Onu iskrenu dusu,najiskreniju,voljenu…Onu dubinsku koju u dnu svoje duse volim.

Ponekad kad nemislim ni o cemu sjetim se pameti.Mislim tad kako vjetar raznosi plod maslacka po dalekoj poljani.I sjetim se koliko volim ljude oko sebe koji su svojim rijecima kod mene zasluzili sjecanje.Laganice za jednu vjecnost.Dobru i zlu.

Ljudi moji,volim vas stvarno!Koja lijepa pomisao,laganice…

 

Mozda sam samo slucajno i melek.

Mozda sam samo slucajno i andjeo.

Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

Komentariši