Bas zelim da zaboravim par zadnjih dana,jer nista nema lijepo u njima da se pamte.Totalno sam izgubljen slucaj u ovom izgubljenom vremenu.Nebi znala koji je datum da me neko na ulici pita,nebi znala koliko je sati,jer nemam sat na ruci,cini mi se da se trenutno nemogu sjetiti ni kako se zovem.Mrzim kad mi se sve skupi na jednom,sve sto me u podsvjesti muci,sve sto me nervira i kad stojim pred jednim ogromnim zidom i moram da kontam kako sad preci preko zida,a da nepadnem i neslomim se.Kako cu tek onda s rukom i nogom u gipsu preko zida pitam se?Milion misli pluta po mozdanim vijugama i kao struja svaki put se stresem kad skontam u kakvom odvratnom i mizernom stanju sam trenutno ustvari.Netrazim puno od zivota i ljudi koje srecem u svom ovom zivotu,ali osjecam da sve sto sam bolja samo vise sam iskoristena i glupa i naivna i bezvezna.Heh da mi je samo znati zasto poneki ljudi uvjek kasne na sve kao npr.ja,da mi je znati zasto lije kisa kad ja nemam kisobran,zasto kasnim na bus kad nesmijem da zakasnim i zasto stvaram sebi nade da cu jednog dana biti toliko hrabra da imam snage da bude sve onako kako ja hocu.Okaj mirim se stim,sve se kotrlja niz brdo i poznata mi je ta slika,sve je opet bezveze i nemam vise snage da se borim s svim tim sto me okruzuje vec danima.
Kupit cu rucni sat!
Kupit cu veker!
Nosit cu kisobran i kad Sunce sija!
Ali kako cu smoci snage i hrabrosti da se vrati moj optimisticni osmjeh na lice?
jedna nesreca povlaci za sobom drugu ali reci stop i stace, samo pozeli…. ma ne brini proci ce pozz pa se citamo;)
Hvala za podrsku,ja sam inace pravo optimisticna osoba,ali vala sad je sve granice preslo.Nadam se da ce stvarno biti sve okaj! (ma mora,nema druge)
ja ti rekoh sta trebas uraditi i stvarno sam sve uvjerenije da je to pravi potez, pa ti vidi…