Samo vrag i Bog zna gdje pogriješih ja
O čemu li ti sestro razmišljaš ovih dana?
Mozak mi je prepun nekih dojmova.
A sve je tako prazno ustvari.
Bila sam početkom Juna u BiH.
Desetak dana.
Bilo mi je pravo lijepo, ne znam kad zadnji put ovako.
Tako opušteno.
I nisam ni jednog trenutka htjela da gledam na negativu, već sam je uzimala onako sa osmijehom.
Ne može drugačije.
Mostar vam je najbolji primjer, na jednom brdu krst velik ko brdo, na drugom brdu:volimo te Bosno i Hercegovino, mesčini, tako nešto, nek Akrobata ispravi.
Et, neću ništa drugo u tom smijeru reći, jer nema smisla, a pogotovo nemam ja pravo, jer ne živim u BiH, a nemam ni njeno državljanstvo.
Al et, volim je ipak, jer onu njenu prirodu i one njene ljepote... Ejh, svaki bi pravi Indijanac rekao da je prelijepa, a nije samo to, već je prelijepo prelijepa ta naša ljepotica Bosna i Hercegovina.
Sa jednom starom blogerkom, koja ne piše već preko puno godina blog, (a bila je ooooojha dobra, šteta da ne piše više)... hoću reć, išle nas dvije malo na Vlašić.
E tu mi se slomilo srce moje indijansko kad ugleda medvjeda u nekom kavezu. Hajd, nije bio nešto mali kavez i nije bio ružan, al meni je ona njegova bijela pjena na ustima sve rekla i ovaj njegov hod tamo-vamo.
Prvo što rekoh drugarici blogerici je bilo da mi je jedna od životnih želja provaliti onaj kavez i gledati Medolina kako bježi u šumu i brdo ono gore puno drveća i neba.
Hoće srce da mi prsne kad pomislim na tu scenu.
Od ljubavi i dragosti.
Inače je prelijep Vlašić.
Po povratku sam kupila kod jedne tete sira i Neven čaja.
Ali ono što su moje oči vidjele od prirode, ej, melem za oči i dušu.
Bile smo isto jedan dan i na kratkom tripu u Mostaru, bile poslovno, al baš, i sve bi ko da sam sanjala onaj most.
Ko i uvijek.
Isto mi bi i onaj sekund Sarajeva.
Sve neka žurba, al učinile smo što sam naumila, parkiraj gdje možeš, pa taksijem do Dobrinje.
Gužva.
A bilo je tu vazda šokova i padanja od smijeha do Mostara i od Mostara do Sarajeva.
Nakupimo ja i moja hanuma svake godine po jednu zajebanciju ili njih više, a samo se nadovežu sa godinama.
Ko ne vidjamo se često.
Ipak, Sarajevo.
Prelijep osjećaj biti opet tu.
Upoznala sam divnu osobu.
Prije svega osobu, a onda posebnog umjetnika.
U njegovoj umjetnosti ko se ne pronadje sam je kriv.
Nemam više ništa na to reći osim riječ Ljubav.
Obišla sam i kuću mojih najdražih u kojoj sam bila zadnji put prije rata neke 1991. Ušla sam u tu kuću, bila je trošna.
Falilo joj je milion cvijeća kojeg je održavala jedna prejaka žena.
Ostala sam zatečena medju zidovima i obliku koji je imao nekad, falilo joj je života. Ostala je samo neka teta sa štapom koja se tako brani od zmija koje vrebaju okolo uzimajući pedalj po pedalj.
Opet me zabolilo moje srce indijansko.
Koliko raznih puteva, a koliko iste boli.
Zmija je prokleta, nisu ljudi.
A treba tako malo vremena da se posveti i čovjeku i zmiji.
Sve treba u svoje.
Na posledku, poslije i drugih gradova i sela, ležala sam skoro svaku noć uz Radio Zos i gledala kroz prozor svoje dječije sobe u nebo i zvijezde.
Pored u sobi ležali su roditelji, a ja sam u svakom prisebnom stanju mislila o tome koliko sam ja u stvari sretna osoba na ovoj planeti da su mi roditelji živi, da su najvažniji živi, da imam još uvijek gdje doć kući nakon svog ludila koji je bio, da mogu mirno zaspati, da imam šta za pojesti, da imam šta za obući, da imam svoju platu, da sam nezavisna, da sam zdrava i još uvijek živa, hej, i da mogu raditi na ovom svijetu šta ja hoću.
A ja radim tako puno, a ustvari malo za sav ovaj svijet i et toga me je stid.
Što nisam još bolja nego što možda jesam?
Što nisam mozak da izmislim kako da prestane zagadjivanje planete, da izmislim prestanak ratova, da izmislim prestanak silovanja djece, da izmislim prestanak nasilja nad životinjama, da izmislim vjerovanje u ljubav i ništa više od toga.
Jbga.
Ne može svako biti John Lennon, niti se roditi kao takav, al znam da on nije bio jedini i da će njegovi sljedbenici doći.
Samo bar to jesam ako ništa drugo.
Vjerujem u ljubav i povezanost te iste na čitavoj planeti.
Peace.
