Dead Poets Society

Život je kurva i na kraju opet umreš.

17.03.2019.

...

Kad smo bili djeca išli smo se kupati na rijeku i pecati ribu.
Uvijek sam se bojala rijeka, ali ove nikad nisam, tako da je ostala jedina rijeka u kojoj sam se ikad u životu kupala.
Volila sam otići u njihov kraj i bilo je uvijek prijatno i lijepo.
Ljeti i zimi.
Trčali smo niz livade, zezali bi krave s tim što bi pokušavali zaditi cvjetić među rogove, a onda bi dobili po prstima.
Volili smo skakati kroz sijeno na tavanu štale ili se skrivati od roditelja i zezati ih iza ćoška.
Zimi smo se grudvali, tako eto kako to djeca imaju običaj.
Znali smo se od rođenja i bio mi je brat kojeg nisam imala.

Nakon rata sve je bilo pomalo drugačije, jer su se putevi razišli.
Odrasli smo i viđali smo se bar jednom godišnje.
Uvijek mi je bio drag taj momak, bio je tako poseban i fin.

Al eto, desilo se nešto što nije mogao prebroditi i digao je ruku na sebe, što nikad neću moći zaboraviti...
Ostala je gorka istina i velika tuga i bol u srcu svih nas koji smo ga poznavali.

Opet ću ići u njegov kraj, prolazit ću pored prazne kuće, pa onda dalje preko mosta i gledat ću u rijeku u kojoj smo se kupali kad smo bili djeca...

1975-2019 Brate moj, nedostajat ćeš vječno.




Dead Poets Society

.


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
489665

Powered by Blogger.ba