02.02.2020

Februar već uveliko priča o tome da nam je došla jedna novopečena godina.
Kapi kiše se slivaju niz prozore.
Vjetar njiše hladnoćom puste grane drveća.
Sivilo je obasjalo nebo ispod oblaka.
Bluzerske note lepršaju po prostoru ispunjavajući svaki atom čula.

I opet, sve je šareno u znak zahvalnosti da još smo živi ili se to čini samo meni?

Odbrojavam dane do proljeća.
Al ne i do tri dana do proljeća.
Vrati me uvijek u osjećaj kojeg poznajem samo ja, pa se na platno nacrtanog šarenila zakačim ko uplašena mačka i kandžama se svučem do kraja slike kad počne da me vuče prema dole.

Al et, nekom bude radost, nekom običan dan, a meni podsjetnik kako vrijeme prolazi.7 godina.

I da, podsjeća me na moje srce preko kojeg sam se najmanje iks puta spustila ko uplašena mačka sa svojim kandžama.
Ona malo agresivnija.

Al et, vidiš, još sam živa i imam kad da kukam.
Nije da je dobro, al štaš? (Ja bih pivo i ćevape u dobrom društvu)

Najgore ti je kad želiš da ponovo uzmeš boju u ruke i nacrtaš nešto, a znaš da će ti bit sve crveno, ko ono isčupano srce, pa se kriješ ko sivi miš od svega.
A mene crvena pravi agresivnom.

Ako dodam toj crvenoj tirkiznu, bit ću ko nakit starih indijanskih poglavica, koja podsjeća na borbu, a možda mi je ta borba jedini način da izbrišem prijeproljetni Februarski dan poput ovog koji se isto čita sa lijeva na desno i sa desna na lijevo.

Ili je sve samo sekunda razmišljanja o dubokoj sjeti jedne Senorite zvana Bandida, hajd ga znaj?

Što se mene tiče nek bude samo jedan obični 02.02.2020 i nek mi u sjećanju ostane kao pjesma.

Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

4 komentara

Komentariši