!!.=&.”=!%

Evo vec par sedmica, nekih 6 sedmica, bacim se na krevet i utonem u san od umora.
Ali, budim se u neka gluha doba, jer mi zivci ne daju spavati.
 Toliko sam blentava i luda od kako se selimo.
Ono fazon, tek sad blentava i luda, hahaha!

 Medjutim ova moja ludost prelazi u totalne budalastine koje mi ne daju spavati.
Sinoc me probudi misao.
 Moja misao, I sad zamisli, ja sam totalno u tom elementu, al do daske.
Iako nemam trenutno nikakvog razloga da budem nesretno celjade, ja sam se ufurala u taj film, covjeka odnosno osobe i dolazi mi spoznaja ko sa neba, majke mi moje, koliko god da si okruzen sa dobrim i divnim osobama u svom zivotu, pazi sad, ti covjece i nisi svjestan koliko si ustvari sam.
 Toliko si usamljen, da ako je sve bijelo oko tebe, ti stojis u toj citavoj bjelini sasvim sam.
 Mozda je egoisticno reci poslije svega, ali zaista je istina da se covjek radja sam i da umire sam. Sigurno je uvijek neko tu dok se radjas i dok umires, ako imas srece da bude neko pored tebe dok umires, ali u cistoj biti, uvijek si sam.
 Ako je ova teorija koja me probudila sinoc, istinita, eh onda ljudi moji tesko se pojedincima.
 Jer kad shvatis da si sam, a da nisi dovoljno u glavi jak, dzaba ti sve.
 Ja ne znam zaista koja sila je mene do sad sacuvala da sam jos na zivotu.
Nisam labilna, ja sam u stvari prejaka, kad dobro razmislim, ali bilo je trenutaka kad sam razmisljala da sve to okoncam i zavrsim, i razumijem vrlo dobro tu definiciju samoce i mozda bas zato me budi duboko u noci.
 Mozda me budi da se zahvalim da imam jos toliko pameti i da se zahvalim na bivsoj pameti i da se molim za buducu pamet da tako i ostane.

 A sad nesto smijesno. ( jos jedna moja luda pomisao) Zamislite sebe da ste se spremili za spavanje i sad vi lezite na krevetu.
 I odnekle, ko iz cista mira, pojave se oko vas odnekle oni tipovi sto se bave pantomimom.
 Onako kako vec izgledaju, vec su od sebe sami smijesni, a sad zamislite dok tu lezite da neko od njih bocne vas prstom u obraz, iz cista mira, pa onda opet nista i tisina, sam si na krevetu, zatim neko od njih napravi grimasu, opet tisina, onda te pocnu skakiljati, pa opet tisina, pa iskoce ispred tebe sa rasirenim rukama i osmijehom …. i tako sam ja jucer zaspala sa ogromnim smijehom na licu zamisljajuci to, kako bi bilo kad bi stvarno postojalo tako nesto.

 A nisam pila ili pusila bijesne trave, vec sam bolan preumorna i zeljna odmora.

 I dok ovo pisem, pitam se da li cu to sve napisano objaviti ili ostaviti u svoju ogromnu skrinju neispisanih cuda. A nesto mi govori da uradim to, jebes ga, jednom se zivi, jednom se mre, a vjecno se bude budala. I na kraju, nije mi nicega zao, jer to mora da je zivot.

Senorita Bandida
... siempre hay esperanza...

7 komentara

  1. Gracia, to i jeste fazon, to nije bio san vec razmisljanje izmedju jave i sna i to i jeste zanimljivo sta sve covjek u svojoj podsvijsti gaji.
    Totalno je mocna ljudska psiha 🙂

    I dok sam sad tebi pisala komentar bila sam progutala jedno slovo, nesvjesno, i vrati me oko bas na tu recenicu gdje je nesto falilo!
    Crazy!

  2. … pa bolje je u bjelini nego u crnilu, zar ne? važno je da ne misliš bijelo, misli crveno, zeleno, plavo..
    Bijela boja, simbol svjetlost i čistote.
    Lijepo si ovo napisala, vidi se da si u posebnom raspoloženju, ali ne zaboravi da je sutra novi dan.

    pozzzzz,,,,
    _

Komentariši