Džuboks

Music is your only friend. Until the end ...

09.12.2016.

Mr.Mojo Risin




Vjecno biti wild child...

07.12.2016.

Napunila sam 29 godina...

...i zato je vrijeme da se uozbiljim. Da samo radim ozbiljne stvari, da se ponašam ko dama i da se oblačim ko ozbiljno žensko.Dosta sam i bila neozbiljna. Eh tako, vidjet ćeš ti :-P

05.12.2016.

Izgleda da je to tako.

Izgleda da je tako, ti šefe veliki i slavni, zaista imaš svoj plan za svakoga od nas.



Negdje, skriveno u mojim nozdrvama osjetim miris bosanske zime, one u Sarajevu.
One od prije tačno 12 godina i dva dana.
Sjećam se i one skrivene mačke koja je sjedila tu negdje, promrzla, tu uz zgradu, drijema. 
Kako je samo ružan onaj plakat od neke Seke Aleksić koji visi do pola i samo joj vidiš noge i njeno ime na njemu.
Umrijet od smijeha na samu pomisao da visi taj plakat, a ne neki bitniji.
I puno ljepši.
Kud ide ovaj svijet, pitali smo se.
Rat je davno već stao, ništa se izgleda nije pomaklo od tada, na zgradama smo gledali rupe od gelera.

Zima je, Decembar...bez mokrih snjegova uvija se hladnoća u kosti.
Kažeš mi da imamo fore do voza, smijemo se taksisti dok priča neke smiješno-čudne priče dok vozi ko lud i lijepo nam je, čine nam se lijepe sve te ulice, mada bi volili da pada snijeg pa da napraviš anđela u nekom parku, onog o kakvom mi uvijek pričaš i dok tu ležiš i širiš ruke ja bih te pogodila grudvom snijega.


Nismo se vidjeli od ljeta i osjećam u zraku da smo se poželjeli puno, veoma puno.
Da pričamo kao onih ljetnih dana pod zvjezdanim nebom o svijetu, životu, muzici, sudbini, mukama i svim onim tugama koje mogu zadesiti čovjeka.
Da me dodirneš slučajno i ruku mi daš da ne padnem kad stobom šetam prugom u nekom malenom gradu uz čopor pasa lutalica.

Nisam više dugo mislila o tebi i na tebe, nisam zaboravila taj dan u Sarajevu, ali jesam ga duboko iz svojih misli potisnula.
Početak Decembra, hm, dani kad mi se blizi rođendan, kao i večeras, sjetila sam se ipak onih trenutaka kad nam je bila šega slikati se pored kafića i velikog sombrera ili možda tu u tramvaju, pa bježati od revizije ko dvoje pubertetlija uz cerekanje ko što smo samo mi znali.
Još mi zvoni u ušima zvuk voza dok prebacuje, jedan, dva, tri i slika treperi u mislima dok stojimo tu pored prozora i pušimo u slast pljuge i cugamo onu vodku kupljenu tu negdje pored željezničke stanice.

Rekao si mi...mnogo toga taj dan i tu noć u vozu, između ostalog da nikad ne legnem u krevet mokre oprane kose i da nikad ne zaboravim koliko je presretan da sam došla i da će samnom biti uz moj rođendan.



I sve su to samo sjećanja.
Neka davna sjećanja koja ostanu čovjeku tu u nekom posebnom uglu, hajmo ga nazvati...dio srca.
Al život čini svoje i sudbina isto tako.
Otvore se novi horizonti, sve se promjeni, život krene po svom, i sve ono što ste pokušali živjeti prođe onako kako mora proći.

Večeras u 22.22 razmišljam o tome kako je puno života u ovom jednom životu, onih života koje mi živimo, kako sve teče i kako ništa nije stalno, već prolazno.
Kako je u suštini ovaj život prolazan i kako nam ostaje samo sjećanje ili ono što doživljavamo upravo sad. A mi, mi se ne mjenjamo, ostat ćemo uvijek isti, samo stariji.
Možda hoćemo misliti sekundu drugačije u nekim trenutcima, možda hoćemo biti mršaviji ili deblji, hoćemo sigurno imati kraću ili dužu kosu, ali mi smo u suštini uvijek oni isti i ako ne nosimo ljubav u sebi nikad je nećemo ni nositi...

Al ako smo bar jednom u sebi osjetili ono što se zove ljubav...dal to bio trenutak dok mirišemo jorgovan ili milujemo jagnje pod svojim rukama, osjećaj kad se kunemo, a u srcu nas golica osjećaj drag ili sjećanje kad prvi put ugledamo lice svog djeteta, ko i osjećaj da volimo ljude i mir, mačku koja prede pored nas, psa koji nam se raduje, jelku koju okitimo i prvi put joj upalimo svjetiljke, radost osobi koju nismo vidjeli dugo...bezbroj primjera koji su tu svakodnevno...sve je to ljubav, a ona je smisao života.
 
Za sve ove moje godine života mogu vam dati samo jedan savjet.
Volite sve drage ljude srcem i dušom i što je bitnije recite im da ih volite, jer dodje dan kad im to više nećete moći reći.
A to će vam biti neostvarena želja.


Sretan mi rođendan, Decembarski, nekog šestog.

Eh,  da je na pjesmi godina manje...

29.11.2016.

Mrzim.ba

Kad upekne minus, a izađe neko zubato Sunce pa čovjek ne zna ni dal da se mrzne, nit dal da se folira sa sunčanicama na očima, ma hajde furaj ba, probudite me nekad u Aprilu, jebo sve ovo, ubi mi mozak!

27.11.2016.

Kratki vic

Joj, al me boli glava! Pa boli i zub kad je šupalj.

25.11.2016.

Hajmo malo ove sto je upala :P



Ev ga dosao petak, a meni ko drago
 


24.11.2016.

Da, da

Interesujem se za događaj objavljen na Facebooku. Bit će totalno pomračenje Sunca 03.09.2081, taman će mi biti 103 godine, super, čuvam još zaštitne naočale od 1999, bit će ludo i nezaboravno, ko hoće, možemo se dogovoriti pa gledati zajedno.


Stariji postovi